Drezden je nedvojbeno svakako bio jedan od najljepših gradova Njemačke u prvoj polovici 20 stoljeća. Sa svojom karakterističnom saksonskom arhitekturom bio je jedno od najvećih kulturno-historijskih središta Europe. Tokom Drugog svjetskog rata taj je grad izgledao kao da živi u nekom drugom svijetu. Za razliku od ostalih njemačkih gradova, ovdje nije bilo nikakvih vojnih postrojenja niti baza, tako da je grad bio gotovo potpuno pošteđen bilo kakvih razaranja ili sukoba - sve do kobnog 13. februara 1945.
Toga dana vrijeme je bilo lijepo i sunčano, a cijeli grad je, unatoč depresivnom nagoviještenju gubitka rata, bio obasut vedrinom i nadom, s obzirom da je bilo vrijeme karnevala. Povorke mladeži, uglavnom djevojčica marširale su kroz grad dok ih je promatrala velika grupa ljudi, prije svega izbjeglica koji su se tu zatekli bježeći pred Crvenom armijom, koja je navirala sa istoka. I među njima se budila nada, jer znajući kako uskoro dolazi kraj rata htjeli su se predati Amerikancima i Englezima, koje su smatrali miroljubljivim, za razliku od Sovjeta koji su samo čekali priliku za krvavu osvetu nad Nijemcima. Ipak, svi oni nisu mogli ni sanjati kako će im upravo ti, 'miroljubljivi' Englezi i Amerikanci stvoriti u samo jednome danu gori pakao nego što su to uopšte mogli zamisliti.
U 22:09 sati započeo je prvi napad aviona na Drezden. Nešto prije toga oglasile su se sirene, ali mnogi ljudi nisu ih shvatali ozbiljno, s obzirom da su znali kako se nema što bombardovati tamo, te što su već nekoliko puta prije toga bile lažne uzbune. Napad je trajao 24 minute, tokom kojih je gotovo čitav grad bio pretvoren u ruševine. Ubrzo je planuo požar, koji je povlačio veliku količinu zraka te stvorio umjetni, vatreni tornado koji je doslovno proždirao ljude koje je uhvatio. Mnogi ljudi umrli su pod ruševinama ostavši bez zraka ili su bili jednostavno prignječeni.
Mnogi preživjeli odmah su krenuli u akciju spašavanja unesrećenih, te ih uglavnom odnosili u najveći park koji se nalazio u centru grada, Grosser Garten, a bio je pošteđen u prvom udaru. Bez ikakvog upozorenja, u 01:22 poslije ponoći, započeo je drugi i najžešći napad na Drezden. Dvostruko više bombardera prekrilo je nebo, a glavni cilj napada bio je upravo Grosser Garten. Napad je bio apsolutni uspjeh, te u samo nekoliko minuta ovaj prekrasan park površine gotovo 3 km² pretvoren je u goruću grobnicu više desetaka hiljada civila koji su se ovdje sklonili. Taj napad bio je za saveznike apsolutni uspjeh, a osim Grosser Gartena cilj napada bili su i dijelovi grada gdje nije bilo požara, sa namjerom likvidacije preživjelih, ali i raznih spasilačkih službi i pojedinaca koji su unesrećenima pokušali priskočiti u pomoć. Požar je gorio tokom cijele noći u gradu, a miris spaljenog mesa širio se kilometrima. Mnogi ljudi umirali su zapaljeni u mukama.
Hladnokrvnost ovog masakra saveznici su dovršili narednog dana započevši posljednji, treći sadistički zračni napad na Drezden u 10:30. U 38 minuta, koliko je trajao napad, američki lovci 'Mustang' oblijetali su grad pucajući u sve što se miče, uključujući i razna vozila spasioca, kolone preživjelih koji su izlazile iz grada, pa čak i pacijente drezdenske bolnice, koje je bolničko osoblje uspjelo dopremiti do obale Elbe.
U samo 14 sati grad je pretvoren iz jednog od najljepših europskih središta u hrpu ruševina i leševa. Švicarski građanin koji je došao u Drezden dvije sedmice nakon napada opisao je stanje: «Mogao sam vidjeti odsječene ruke i noge, osakaćena tijela, glave koje su odsječene sa njihovih tijela i otkotrljale se. Bilo je toliko trupala da sam ih morao probijati se rukama i nogama kroz njih kako bi mogao proći.»
Broj ljudi koji su poginuli u ovome stravičnom napadu prelazi 250 000, a prema nekim pokazateljima možda doseže i brojku od pola miliona. U napadu na grad sudjelovalo je preko 16 000 aviona USAF-a i RAF-a. Saveznici su često uspoređivali ovaj genocid sa njemačkim napadom na Coventry, ali 380 ljudi koliko je poginulo u tome napadu gotovo je hiljadu puta manje od broja žrtava napada na Drezden. Najveća ironija jest činjenica kako napad na Drezden nije mogao imati nikakve vojno-strateške funkcije, a jedini objekt za koji se potencijalno moglo reći kako je strateški cilj, kompleks željezničkih pruga, ostao je pošteđen. I dok svakodnevno slušamo priče o žrtvama „holokausta“ žalosno je kako se nikada niko ne prisjeti žrtava ovoga zločina, kojeg je najbolje opisao jedan britanski diplomat, rekavši kako je ovo «najveći genocid počinjen u jednome danu ikada.»
Teško je reći što je potaknulo Churchilla i Roosevelta na zapovijedanje toga krvavog masakra. Prema nekim povjesničarima, htjeli su impresionirati SSSR sa snagom svoje avijacije te time steći određenu prednost u budućoj podjeli Europe koja se odigrala nedugo nakon ovoga masakra na Jalti. Ipak, opravdanja za ovakav zločin nema i nikako ga ne smije biti. Nepotrebno je uopšte spominjati kako nikada niko nije odgovarao za ovaj zločin, štaviše, mnogi zapovjednici zrakoplovnih eskadrila naknadno su čak odlikovani za uspješno obavljen posao, a mnoge slike žrtava Drezdena poslužile su kao dokaz protiv nacional-ocijalista u poznatom Nirnberškom procesu lažno prikazane kao slike ubijenih Židova u koncentracijskim logorima. Danas su svima puna usta Ženevskih konvencija, prava civila i zarobljenika tokom rata i sličnih protokola, a zanimljivo kako niko ne spominje činjenicu da su Ženevske konvencije postojale i tada. Žrtve ovoga genocida nisu bili vojnici, već obični civili, nevine izbjeglice, uglavnom žene, djeca i starije osobe, koje su bježale pred komunizmom i Crvenom armijom na zapad u nadi kako će im Amerikanci osigurati mir i sigurnost. Ono što su im Amerikanci dali bila je stravična smrt u najgoroj noćnoj mori modernog čovječanstva.
Toga dana vrijeme je bilo lijepo i sunčano, a cijeli grad je, unatoč depresivnom nagoviještenju gubitka rata, bio obasut vedrinom i nadom, s obzirom da je bilo vrijeme karnevala. Povorke mladeži, uglavnom djevojčica marširale su kroz grad dok ih je promatrala velika grupa ljudi, prije svega izbjeglica koji su se tu zatekli bježeći pred Crvenom armijom, koja je navirala sa istoka. I među njima se budila nada, jer znajući kako uskoro dolazi kraj rata htjeli su se predati Amerikancima i Englezima, koje su smatrali miroljubljivim, za razliku od Sovjeta koji su samo čekali priliku za krvavu osvetu nad Nijemcima. Ipak, svi oni nisu mogli ni sanjati kako će im upravo ti, 'miroljubljivi' Englezi i Amerikanci stvoriti u samo jednome danu gori pakao nego što su to uopšte mogli zamisliti.
U 22:09 sati započeo je prvi napad aviona na Drezden. Nešto prije toga oglasile su se sirene, ali mnogi ljudi nisu ih shvatali ozbiljno, s obzirom da su znali kako se nema što bombardovati tamo, te što su već nekoliko puta prije toga bile lažne uzbune. Napad je trajao 24 minute, tokom kojih je gotovo čitav grad bio pretvoren u ruševine. Ubrzo je planuo požar, koji je povlačio veliku količinu zraka te stvorio umjetni, vatreni tornado koji je doslovno proždirao ljude koje je uhvatio. Mnogi ljudi umrli su pod ruševinama ostavši bez zraka ili su bili jednostavno prignječeni.
Mnogi preživjeli odmah su krenuli u akciju spašavanja unesrećenih, te ih uglavnom odnosili u najveći park koji se nalazio u centru grada, Grosser Garten, a bio je pošteđen u prvom udaru. Bez ikakvog upozorenja, u 01:22 poslije ponoći, započeo je drugi i najžešći napad na Drezden. Dvostruko više bombardera prekrilo je nebo, a glavni cilj napada bio je upravo Grosser Garten. Napad je bio apsolutni uspjeh, te u samo nekoliko minuta ovaj prekrasan park površine gotovo 3 km² pretvoren je u goruću grobnicu više desetaka hiljada civila koji su se ovdje sklonili. Taj napad bio je za saveznike apsolutni uspjeh, a osim Grosser Gartena cilj napada bili su i dijelovi grada gdje nije bilo požara, sa namjerom likvidacije preživjelih, ali i raznih spasilačkih službi i pojedinaca koji su unesrećenima pokušali priskočiti u pomoć. Požar je gorio tokom cijele noći u gradu, a miris spaljenog mesa širio se kilometrima. Mnogi ljudi umirali su zapaljeni u mukama.
Hladnokrvnost ovog masakra saveznici su dovršili narednog dana započevši posljednji, treći sadistički zračni napad na Drezden u 10:30. U 38 minuta, koliko je trajao napad, američki lovci 'Mustang' oblijetali su grad pucajući u sve što se miče, uključujući i razna vozila spasioca, kolone preživjelih koji su izlazile iz grada, pa čak i pacijente drezdenske bolnice, koje je bolničko osoblje uspjelo dopremiti do obale Elbe.
U samo 14 sati grad je pretvoren iz jednog od najljepših europskih središta u hrpu ruševina i leševa. Švicarski građanin koji je došao u Drezden dvije sedmice nakon napada opisao je stanje: «Mogao sam vidjeti odsječene ruke i noge, osakaćena tijela, glave koje su odsječene sa njihovih tijela i otkotrljale se. Bilo je toliko trupala da sam ih morao probijati se rukama i nogama kroz njih kako bi mogao proći.»
Broj ljudi koji su poginuli u ovome stravičnom napadu prelazi 250 000, a prema nekim pokazateljima možda doseže i brojku od pola miliona. U napadu na grad sudjelovalo je preko 16 000 aviona USAF-a i RAF-a. Saveznici su često uspoređivali ovaj genocid sa njemačkim napadom na Coventry, ali 380 ljudi koliko je poginulo u tome napadu gotovo je hiljadu puta manje od broja žrtava napada na Drezden. Najveća ironija jest činjenica kako napad na Drezden nije mogao imati nikakve vojno-strateške funkcije, a jedini objekt za koji se potencijalno moglo reći kako je strateški cilj, kompleks željezničkih pruga, ostao je pošteđen. I dok svakodnevno slušamo priče o žrtvama „holokausta“ žalosno je kako se nikada niko ne prisjeti žrtava ovoga zločina, kojeg je najbolje opisao jedan britanski diplomat, rekavši kako je ovo «najveći genocid počinjen u jednome danu ikada.»
Teško je reći što je potaknulo Churchilla i Roosevelta na zapovijedanje toga krvavog masakra. Prema nekim povjesničarima, htjeli su impresionirati SSSR sa snagom svoje avijacije te time steći određenu prednost u budućoj podjeli Europe koja se odigrala nedugo nakon ovoga masakra na Jalti. Ipak, opravdanja za ovakav zločin nema i nikako ga ne smije biti. Nepotrebno je uopšte spominjati kako nikada niko nije odgovarao za ovaj zločin, štaviše, mnogi zapovjednici zrakoplovnih eskadrila naknadno su čak odlikovani za uspješno obavljen posao, a mnoge slike žrtava Drezdena poslužile su kao dokaz protiv nacional-ocijalista u poznatom Nirnberškom procesu lažno prikazane kao slike ubijenih Židova u koncentracijskim logorima. Danas su svima puna usta Ženevskih konvencija, prava civila i zarobljenika tokom rata i sličnih protokola, a zanimljivo kako niko ne spominje činjenicu da su Ženevske konvencije postojale i tada. Žrtve ovoga genocida nisu bili vojnici, već obični civili, nevine izbjeglice, uglavnom žene, djeca i starije osobe, koje su bježale pred komunizmom i Crvenom armijom na zapad u nadi kako će im Amerikanci osigurati mir i sigurnost. Ono što su im Amerikanci dali bila je stravična smrt u najgoroj noćnoj mori modernog čovječanstva.
RSS Feed